Konferencija u Rektoratu UB: Halilović o islamskoj političkoj filozofiji

Dr Seid Halilović govorio je o značaju i različitim značenjima političke filozofije u islamu na međunarodnoj konferenciji „Religija i društveni procesi u Jugoistočnoj Evropi“, koja je održana u Rektoratu Univerziteta u Beogradu, 3. i 4. juna 2022. Organizatori konferencije bili su Institut za evropske studije (IES) iz Beograda, Pravni fakultet za privredu i pravosuđe u Novom Sadu i Evropski istraživački institut za strateške studije (ERISS) iz Ljubljane.

Foto: Instutut za evropske studije (IES), Beograd

Konferencija je strukturisana kroz tri tematska panela: (1) religija i politika, (2) religija, društvo i tolerancija i (3) pravni položaj religije u Jugoistočnoj Evropi. Na kraju svakog panela održana je debata u okviru koje su analizirana izneta izlaganja.

Dr Halilović, član Centra za religijske nauke „Kom“, otvorio je prvi panel na konferenciji izlaganjem s naslovom „Kritička analiza četiri različita značenja političke filozofije u islamskoj filozofskoj tradiciji“.

Stručnjaci različitih disciplinarnih profila, religiolozi, pravnici, politikolozi, sociolozi, filozofi i istoričari iz Srbije, Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Severne Makedonije, Turske, Rumunije, Malte i SAD predstavili su svoja viđenja aktuelnih procesa u Jugoistočnoj Evropi iz perspektive verske problematike i društvenih kretanja.

Pored učesnika sa izlaganjima, konferenciji su prisustvovali i predstavnici crkava i verskih zajednica, diplomatski predstavnici zemalja Jugoistočne Evrope u Beogradu i druge ličnosti iz akademskog, kulturnog i političkog života.

 

Video-zapis Halilovićevog izlaganja možete pogledati ovde, a u nastavku objavljujemo i tekst njegovog izlaganja:

https://www.youtube.com/watch?v=KT8bf9JvBe4

 

Međunarodna konferencija „Religija i društveni procesi u Jugoistočnoj Evropi“

Rektorat Univerziteta u Beogradu, 3. jun 2022.

KRITIČKA ANALIZA ČETIRI RAZLIČITA ZNAČENJA POLITIČKE FILOZOFIJE U ISLAMSKOJ FILOZOFSKOJ TRADICIJI

Dr Seid Halilović

Centar za religijske nauke „Kom“, Beograd, Srbija

 

Čovek se nekada u svojim saznanjima usredsređuje isključivo na spoljašnje aspekte ukupne realnosti i tada zanemaruje njene mnogostruke metafizičke slojeve. Moderna nauka tada postaje otuđena od nebeskih načela i poprima formu empirističke nauke. Ukoliko takav pristup dobije društveni kredibilitet, onda je prirodno očekivati da će svetovna politika postati dominantno obeležje našeg života. S druge strane, kredibilitet metafizičkih saznanja nije nikada bio ozbiljno osporavan u istoriji islamskog mišljenja.

Zbog toga što uočavamo dijametralne razlike u definiciji nauke u modernim zapadnim školama i u tradicionalnom religijskom saznajnom stadijumu, biće potrebno da razjasnimo šta tačno znače politička nauka i politička filozofija kada diskutujemo o odnosu između islama i politike. Razmotrićemo iz perspektive filozofske tradicije islama četiri različita značenja.

a. Politička nauka i politička filozofija dobile su potpuno novo značenje od druge polovine XIX veka. Od tada, nauka se koristi sa značenjem proverljivih saznanja a filozofija obuhvata ostala saznanja koja imaju strukturnu uređenost ali nisu proverljiva empirijskim instrumentima. Govorimo o pozitivističkoj definiciji nauke prema kojoj samo empirijska nauka proizvodi istinito naučno znanje. Otuda, politička nauka obuhvataće samo empirijska saznanja o politici, dok kategoriji naučnih saznanja više neće pripadati ona saznanja o politici koja nisu povezana s empirijskim instrumentima, odnosno saznanja koja ne mogu biti potvrđena niti opovrgnuta empirijskim metodama. Naravno, pozitivistička definicija nauke i filozofije relativno brzo je izgubila kredibilitet na Zapadu, ali to ne umanjuje njen značaj kao apsolutno nove definicije pošto nikada ranije u istoriji čovekove učenosti ovakav pogled nije bio zastupljen. Otuda, sasvim bi bilo moguće da neko čitav svoj akademski život posveti izučavanju politike i političke filozofije a da ne napiše nijedan red o političkoj nauci, samim tim što neće koristiti empirijske modele istraživanja politike.

 

b. Sasvim drugačija definicija političke filozofije i političke nauke bila je kredibilna sve do XIX veka i prema toj definiciji dva spomenuta termina bila su zapravo dva naziva za jednu disciplinu, jer je filozofija značila apsolutno isto što i nauka. Vekovima je filozofija bila poistovećena s pojmovnom naukom. Cilj filozofije, to jest nauke, bio je da se otkrije i opiše sama istina, onakva kakva ona realno jeste. I zato je korišćen demonstrativni silogizam kao posebna metodologija naučnog saznanja, dok su u drugim kategorijama saznanja korišćene ostale kategorije silogizma, a to su poetički, retorički i dijalektički silogizam i falacije.

Kada se filozofija u svetlu ovih objašnjenja poistovećuje s demonstrativnom naukom, onda filozofija obuhvata sve grane teorijskih i praktičnih nauka. Stoga, metafiziku nazivamo „prva filozofija”, matematiku nazivamo „matematička filozofija” i prirodne nauke nazivamo „prirodna filozofija”. Na isti način, političku nauku moći ćemo da nazovemo i „politička filozofija”. Zapravo, dovoljno će biti da se tek površno osvrnemo na poznate klasifikacije nauka koje su formulisali Aristotel, Farabi, Avicena i Hadže Nasirudin Tusi kako bismo uočili da politička filozofija u njihovim definicijama ima značenje demonstrativne političke nauke. Ono što je fundamentalno značajno jeste to da politička nauka ovde nije ograničena u okvirima empirijskih analiza, a to naravno ne znači da se u njoj neće po potrebi koristiti i empirijska saznanja. Naime, neupitno je da su empirijska saznanja u mnogobrojnim slučajevima koristili Aristotel i Farabi u svojim spisima o politici. Međutim, ne sme se zaboraviti da brojne političke pojmove kao što su vrlina, pravda i istina, kao i vrednosne pojmove iz domena političke filozofije, nije moguće spoznati empirijskim instrumentima već isključivo snagom viših izvora saznanja, a to su čovekov teorijski i praktični razum.

Analizu izvora saznanja u političkoj filozofiji još nećemo zatvoriti. Farabi je u X veku opširno pisao o tome da politička filozofija islama nije ograničena ni u okvirima teorijskog i praktičnog razuma, već da se u njoj koristi još jedan značajno suptilniji izvor saznanja. Reč je o sakralnom razumu o kome Farabi govori i u svojim studijama o metafizici i psihologiji. Zapravo, sakralni razum je plod neposrednog ontološkog i intuitivnog kontakta između verovesnika i aktivnog intelekta u inteligibilnom svetu. Tada se formulišu reči i poruke verskog otkrovenja. I otuda, kuranski tekst i verska predanja mogu se koristiti kao izvori saznanja u političkoj filozofiji, to jest u političkoj nauci, kao rezultat kognitivnog kredibiliteta spomenutog sakralnog razuma.

Možemo zaključiti da se politička nauka u islamu razvija u svetlu raznovrsnih saznajnih izvora kao što su religijski tekstovi i predanja, teorijski i praktični razum, te isto tako empirijski i čak instrumentalni razum. Muslimani su u okviru ove naučne discipline vodili opsežne rasprave o najrazličitijim dimenzijama političkog života i sve njegove vrednosne okvire podvrgli su detaljnoj naučnoj kritici. Jednim delom, svoj kritički i analitički aparat oni su razvili u islamskoj političkoj jurisprudenciji u kojoj primarno obrazlažu poruke religijskih tekstova i predanja o čovekovom praktičnom životu u različitim društvenim i političkim domenima. Kada sve to uzmemo u obzir, uočićemo da je razvoj političke nauke u islamu bio svestrano briljantan.

 

c. Politička filozofija može imati i treće značenje, sasvim različito od pređašnja dva, ukoliko filozofiju budemo poistovetili s metafizikom. To ćemo objasniti na sledeći način: već smo spomenuli da filozofija nekada ima obuhvatno značenje i tada ona znači isto što i nauka. U tom slučaju, filozofija se deli na različite discipline, a jedna od tih disciplina jeste metafizika, odnosno prva filozofija. Metafizika je nauka u kojoj ne govorimo o određenim bićima, kao što su fizičko biće ili matematičko biće, već govorimo o biću kao biću, odnosno o univerzalnim svojstvima bića. Prema tome, pošto filozofija sa značenjem metafizike pita o svojstvima samog bića, otuda ona istražuje opšte principe svih ostalih nauka. A to znači da će se i politička filozofija, to jest politička nauka, nužno oslanjati na metafiziku po pitanju samog postojanja svog predmeta i svojih opštih saznajnih principa.

Šta će se onda desiti ako se u nekoj metafizičkoj školi dođe do zaključka da ništa realno ne postoji, ili do zaključka da postoje samo materijalne realnosti, ili ako se pak ontološkim principima opovrgne kredibilitet racionalnog i religijskog saznanja? Ovo pitanje je zaista ključno značajno jer pokazuje koliko metafizika može temeljno da utiče na samu bit političke nauke. Jer, ako dođemo do ovakvih metafizičkih zaključaka, onda će naša politička nauka biti nužno redukovana u okvire isključivo empirijske nauke. A možda ćemo po uzoru na postmodernističke saznajne trendove kazati da ne postoji ništa osim čovekove volje i moći i tako ćemo politici dati ulogu tobožnje zamene za metafiziku i za religiju uopšte.

U istoriji učenosti u islamskom svetu metafizika je uvek bila izrazito cenjena kao značajna naučna disciplina i otuda su muslimanski mislioci prirodno bili posvećeni političkoj filozofiji, kakvu ovde definišemo u okviru ovog trećeg značenja. U stvari, primetićemo da su markantni predstavnici različitih škola peripatetičke, iluminativne i transcendentne filozofije u islamu na najbriljantniji način unapredili opšte principe političke nauke i zato ćemo njihove sjajne rezultate na tom polju, tačnije na polju političke filozofije s trećim značenjem, koristiti kao obavezni i usmeravajući uvod u svim svojim daljim studijama iz oblasti političke filozofije.

Foto: Instutut za evropske studije (IES), Beograd

d. Političku filozofiju u njenom četvrtom značenju poistovećujemo s jednom vrstom osnovne metodologije, koju možemo nazvati i filozofijom političke nauke. Ovde, dakle, raspravljamo o tome kako politička nauka i njene teorije nastaju i kako je ona povezana sa svojim ontološkim i epistemološkim principima i čak društvenim i istorijskim kontekstima. Predmet naših rasprava ovaj put neće biti objektivni politički fenomeni, već će predmet biti samo saznanje o političkim fenomenima. To znači da ovde nipošto nećemo raspravljati o tome da li su opšti filozofski principi političke nauke ispravni ili ne, već o tome kako svaki od tih principa, bio on ispravan ili ne, utiče na naša politička saznanja.

Ne smemo zanemariti da će u ovako temeljnoj metodologiji političke nauke svako donositi zaključke u skladu s ontološkim i epistemološkim principima koje je već prihvatio.

֍

Pošto smo priveli kraju kratka objašnjenja o četiri različita značenja političke filozofije, možemo s uverenjem da kažemo da u islamu zaista nije postojala politička nauka ukoliko prihvatimo pozitivističku definiciju nauke. Muslimani će imati političku nauku samo ukoliko sva svoja pređašnja saznanja iz ove oblasti preformulišu tako da dobiju proverljiva saznanja. Ponovićemo: prema pozitivističkoj definiciji nauke, skoro sva politička saznanja muslimana pripadaju političkoj filozofiji i samim tim nisu naučna. Isto možemo kazati i kada je politička filozofija hrišćanstva posredi.

Ako spomenutu modernu definiciju političke nauke prihvate muslimanski mislioci, to će značiti da politička jurisprudencija i politička filozofija tradicionalnog saznajnog stadijuma islama definitivno gube kredibilitet. Tada ćemo biti svedoci postepenog izumiranja moći razmišljanja u krugovima muslimanske učenosti i rađanja nove religije koja će se razvijati na marginama moderne nauke. Naravno, taj proces bolnih identitetskih promena u islamskom svetu mnogi će nazvati drugačijim imenima, na primer religijskim reformizmom. Ali istina je to da će ključni pojmovi modernog sveta u tom procesu zaposesti najvažnije tačke u kulturnoj i civilizacijskoj strukturi islama i religije uopšte. Tada će politička misao islama biti konačno poražena jer, kao što smo rekli, ona ne može da se razvija u kulturnom ambijentu koji se temelji na pozitivističkoj nauci. Politička filozofija, politička nauka i politička jurisprudencija islama i religije uopšte utemeljene su na kognitivnoj autoritativnosti religijskog otkrovenja i predanja i njihov uticaj u različitim sferama društvenog razvoja širiće se samo u svetlu kredibiliteta praktičnog, teorijskog i sakralnog razuma.

Naša kritička analiza različitih značenja političke filozofije u islamu primarno je usmerena protiv pokušaja da se istorijska i civilizacijska bit islama rekonstruiše i reformiše na marginama moderne nauke. Mi zauzvrat ovde želimo da nametnemo potrebu da se kognitivna i metodološka validnost moderne političke nauke zapravo iznova vrednuje iz perspektive tradicionalne političke filozofije i političke nauke islama.

Pratite nas na Facebook-u  Pratite nas na Twitter-u  Pratite nas na Youtube-u  Pratite nas na Scribd-u 

Anketa
Koje knjige u izdanju Centra za religijske nauke Kom imate?
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana. Dr Ali Akbar Velajati
Kratka istorija islamske filozofije. Dr Tehran, dr Seid i dr Muamer Halilović
Moć društva: islam, filozofija, civilizacija. Dr Muamer Halilović
Nauka i filozofija. Dr Hamid Parsanija
Sveto i savremeno: ogledi o političkoj filozofiji i reformističkoj misli u islamu. Dr Seid Halilović
Svetovi u nama, svetovi iznad nas. Dr Tehran Halilović
Loading ... Loading ...