Društvene klase i merila vrednosti
Izvor, broj 6, januar–februar 2016.
Dr Seid Halilović
Različite klase i društveni slojevi očigledno moraju postojati, ali društvo će se suočiti s ozbiljnim opasnostima onda kada niže klase ne budu u mogućnosti da ostvare svoja prava. Moćnije klase će tada imati veća prava nego što im prirodno pripada i, samim tim, ostale klase biće manje ili više obespravljene. U zdravom društvu, prava se određuju ne prema pripadnosti određenoj klasi, nego prema zaslugama. Štaviše, pripadnici uticajnijih klasa, poput političkih vođa u društvu, imaće zahtevnije obaveze i teže će zaslužiti svoja prava.
Nenadoknadivo je štetna popularna politička definicija društvenih klasa u kojoj se u prvi plan stavlja razlika između elitne i niže klase. Pripadnost određenoj, ili prema toj definiciji elitnoj, klasi nipošto ne sme biti merilo vrednosti. Vredniji i bolji su samo oni koji su plemenitiji, iskreniji i skrušeniji. Oni koji su privrženi uzvišenim istinama u svojim životima i u dubinama svojih duša. Običan radnik, koji pripada najnižim klasama, a koji brižljivo čuva čistotu svoje duše – biće neopisivo vredniji i elitniji od ljudi iz najmoćnije klase koji ne mare za to da žive plemenitim životom.
Zanimljivo je upravo iz te perspektive pristupiti kategorizaciji društvenih klasa prema različitim kriterijumima. U nastavku, kratko ćemo razmotriti kulturne, moralne, društvene, ekonomske, političke i saznajne kriterijume.
Verski i kulturni kriterijumi
U okviru ove kategorizacije, možemo govoriti o raznim klasnim podelama. Članovi društva se najpre dele na one koji veruju u uzvišene istine i one koji te istine odbacuju. Ova dva društvena sloja nipošto nisu jednaka i, zbog toga, prva grupa oseća permanentnu zabrinutost zbog mogućnosti da dominantnu moć u društvu dobiju ljudi kojima višnje vrednosti i metafizičke istine nisu svete i koje im samim tim ne mogu biti ni merilo.
Ništa manje nisu izražene ni razlike između osoba iz prve od dve spomenute grupe i osoba koje su licemerne i kolebljive u svojoj veri. Licemerni ljudi u društvu ne slede jedan model ponašanja, nego se menjaju u skladu sa svojim interesima. Jednom su potpuno privrženi principima izvornih istina, a drugi put iste te istine nemilosrdno ruše. Otuda, od njih se uvek može očekivati da će prevariti i izneveriti druge članove društva. Možda je to najniža i najgora klasa u hijerarhiji društvenih slojeva.
Moralni kriterijumi
Svima nama je jasno koliko je značajno u društvu napraviti razliku između onih koji su dobri, milostivi i čestiti i onih koji su opaki, zli i koji će nas izdati. S ljudima iz ova dva društvena sloja nipošto se ne smemo na isti način družiti i sarađivati. Dok su prvi okupirani razmišljanjem o tome kako oplemeniti i unaprediti društvene strukture, drugi će konstantno urušavati izvorni identitet društva i širiti u njemu različite vidove moralne izopačenosti.
Nesumnjivo najbolji društveni sloj sačinjavaju upravo čestiti ljudi koji su poznati po svojim dobrim delima. Društvo u kom se jasno oseća prisustvo te klase neće poljuljati, a kamoli baciti na kolena, nikakva vrsta nasilničkog i nepravednog ponašanja. Jer, to su ljudi čija osnovna karakteristika u ponašanju jeste skromnost. Snagom čistote svoje duše oni iznalaze najadekvatnija rešenja za nametnute izazove.
Bilo kako bilo, razlike i klase u društvu nastaju zato što se ljudi ne ponašaju uvek na isti način jedni prema drugima. Neki su izabrali put učtivosti i ljubaznosti, a drugi u raznim situacijama pokazuju da su lišeni svih oblika moralnih vrlina i lepog društvenog ponašanja. Ova dva pristupa nipošto se neće jednako pokazati u društvu u kome živimo.
Društveni kriterijumi
Oholo i nasilničko ponašanje predstavlja najznačajniji društveni faktor zbog koga se društvo izuzetnom brzinom deli na dva sloja, na vladajuću i potlačenu klasu. Stoga, možda jedna od osnovnih obaveza svih nas u današnjim zajednicama jeste to da se što snažnije protivimo oholosti u društvenom ponašanju i da tako pomažemo svim ljudima koji pripadaju potlačenoj klasi.
Oholost ne može biti plod razuma jer moć razuma u principu nije u skladu ni sa kakvim ružnim fenomenima. Drugim rečima, kada neki članovi društva javno ilustruju svoju gordost i želju da budu najugledniji i najmoćniji, smatrajući da su svi drugi ljudi ništavni i bezvredni, oni tada zapravo pokazuju da razumnost nije dominantna karakteristika tog društva. Sva njihova nepravedna i neprihvatljiva dela biće rezultat njihove umišljenosti i nestvarnih iluzija. A to znači da razum neće imati značajnu ulogu u sudbini tog naroda.
Ekonomski kriterijumi
Klasne razlike između siromašnih i imućnih članova jedne zajednice tokom cele istorije predstavljale su najvažniji uzrok svestranog propadanja društva. To je možda zbog toga što imućnost lako može biti uvod u svirepu samovolju i u sklonost da se ukidaju tuđa prava. Kada vladar oseti da je sasvim imućan i da ne zavisi ni od koga, on tada pomisli da se slobodno može rasipati i uništavati narodna blaga.Takve vladare nipošto ne treba slediti.
Izrazito bogati ljudi pružaće, takođe, najsnažniji i najgori otpor svakoj istini koja na bilo koji način može ugroziti njihove interese. Oni se neće zaustaviti ni pred najuzvišenijim i svetim istinama.
Naravno, mi ovim ne želimo da opovrgnemo to da u jednom društvu sasvim prirodno postoje klasne podele u pogledu finansijskog položaja članova tog društva. Jednostavno, neki ljudi ceo život posvete napretku svog materijalnog stanja. Oni uglavnom ne razmišljaju mnogo o tome da će svi večno živeti, čak i nakon završetka njihovog života u svetu prirode. Njima ne pada na pamet da je potrebno pomoći slabijim i siromašnim slojevima društva, nešto im udeliti i podržati ih u njihovom životu. Otuda, klasne razlike, koje odražavaju ekonomsko stanje članova jednog društva, mogu biti smanjene samo uz pomoć ljudi koji veruju u uzvišene vrline i u koristi dobrih dela. U protivnom, ako privrženost materijalnim dobrima bude dominantna idejna platforma jednog društva, onda moramo znati da će vlasnici kapitala prirodno biti spremni da na najsvirepije načine očuvaju i uvećaju svoju imovinu. Upravo oni snosiće i najveću odgovornost i krivicu ako se ljudi u njihovom društvu okrenu različitim vidovima razvrata jer će to na kraju porušiti glavne temelje njihovog društvenog identiteta.
Politički kriterijumi
Politička vlast nesumnjivo može biti uzrok svestranog napretka i čak duhovnog blaženstva društva – onda kada predstavnici te vlasti brižljivo štite iskrenost svojih namera i čistotu sopstvene duše. Takvi političari čvrsto veruju u to da politika nije cilj, već sredstvo da se pomogne narodu. Samim tim, oni neće moći da prihvate da pripadaju nekoj posebnoj i elitnoj klasi koja se nalazi iznad ostalih društvenih klasa.
Naravno, svi ljudi bi želeli da imaju takve predvodnike. A to znači da se svi moraju i truditi da njihovo društvo bude spremno da vaspita i da prihvati takve predvodnike koji će u političkoj vlasti videti najbolju zaštitu interesa naroda. Ako politička vlast ne bude imala moć da od nasilnika uzme ono što pripada potlačenim klasama, onda ta vlast zasigurno neće voditi ka blaženstvu. Drugačije kazano, politička vlast je odgovornost, a ne pravo. Ona ne sme biti izgovor da političari dobiju povlašćen položaj u društvu.
Kada politika postaje isključivi cilj, sama ona postaje izvor najizrazitijih klasnih podela. U modernim društvima, političari katkad pomišljaju da su oni vlasnici naroda i da im je dopušteno da se, kad god zažele, ponašaju samovoljno i nasilno. A naravno, čim u političkom životu oholost postane dominantna, tada ni tiranija nije mnogo daleko. Oholi politički predvodnici, nesumnjivo, mogu naneti najveću štetu suštinskom identitetu svog društva.
Saznajni kriterijumi
Ljude možemo deliti u različite klase i prema kriterijumu njihovog posebnog pogleda na svet i na samog čoveka. Neki tako pripadaju klasi plemenitih ljudi koji će se međusobno takmičiti u činjenju dobrih dela. Neki drugi biće poznati po nasilju i po tome što su potpuno zapostavili istinske vrline čovečnosti. U treću, najmnogobrojniju, klasu spadaju prosečno dobre osobe. One su svakako obazrive prema drugim ljudima, ali i prema duhovnim vrednostima svoga bića. Vole da napreduju i da budu korisne u svom društvu.
Članovi druge spomenute klase, pak, isključivo se povode za svojim strastima i usmereni su ka ciljevima animalnog života. A u zenitu, u srcu društva, živeće ljudi čiji je pogled uvek uperen ka nebesima. Zadovoljstvo božje za njih biće jedino merilo ispravnosti svih društvenih i individualnih aktivnosti. Njihova snaga i inspiracija zapravo je njihova želja da svetlost višnje istine obasja najdublju srž njihovog postojanja. Jer, oni su sa materijalnim svetom povezani samo telima, a njihove duše nastanjuju višnje sfere.