Zašto je pokajanje važno
Izvor, broj 3, januar 2015.
Dr Seid Halilović
Nakon početnog buđenja duše, duhovni putnik oseća toplinu vere, ma koliko taj osećaj bio slab. On shvata da se mora odvratiti od greha i obratiti Bogu
Pokajanje je drugi stepen čovekovog duhovnog usavršavanja. Tada čovek prestaje da se poistovećuje sa ljudima koji su počinili duhovno nasilje jer, prema svetom kur’anskom tekstu (XLIX: 11), nasilnici su upravo oni koji se ne pokaju. Iako je ranije činio grehove, duhovni putnik će sada opet biti čist. On će pokajanjem zapravo oprati ranije grehove i praktično opovrgnuti mogućnost da ga i dalje nazivaju nasilnikom.
Međutim, da bi se jedna osoba pokajala, najpre mora biti svesna toga da je zgrešila. Ona mora jasno znati za svoj greh. Tek u tom slučaju možemo očekivati da će prestati da se protivi božjim zapovedima.
Duhovni putnik će se suočiti sa svojim grehom na sledeća tri načina:
1. Shvatiće da ga Bog nije štitio onda kada je činio greh. Zbog greha on nije mogao da računa na to da će ga Bog poštedeti posledica Svoje srdžbe.
2. Potrebno je da se priseti koliko bi ga obuzela radost kada bi se našao u prilici da počini greh. Razmišljajući o tim radostima on sada mora osetiti preveliku tugu u dubinama svog srca, a to osećanje će ga obavezati da se iskupi za sve počinjene grehove.
3. On ne sme zaboraviti da nikad ranije nije pokušavao da se otrgne od greha, već da je uporno nastojao da ponavlja taj greh. Sada se mora osetiti neizmerno postiđenim. Mora se vratiti i učiniti sve da se ispravi jer se izvesno uverio da ga Bog uvek gleda, i onda kada Mu se on protivi i onda kada se Njemu ponovo okreće.
Možemo zaključiti da pokajanje ima tri uslova:
1. postiđenost u dubinama srca;
2. spremnost da tajno i glasno tražimo od Boga da nam oprosti;
3. odlučnost da se okanimo činjenja greha, u svom srcu, govoru i u delima.
U tom slučaju, moći ćemo apsolutno da se odvratimo od pređašnjih grehova i da na stazi svog duhovnog usavršavanja pristupimo istinskom pokajanju.