Poslerenesansno otuđenje od institucije svetog

Seid Halilović

Bitak i pad: antropologija u islamu; autor dr Hamid Parsanija; s persijskog preveo i prolegomenu napisao Seid Halilović; Beograd: Metaphysica, 2007; str. 7-11.

 

Nije novina u savremenoj zapadnoj misli pojava opšteg neraspoloženja prema pogledima koji ustanovljavanje modernizma i postmodernizma izjednačavaju sa konceptom svedimenzijalnog prosperiteta u nauci, umetnosti, filosofiji i trgovini. Današnji čovek je već duže vremena u potrazi za poretkom koji će prevazići opštu uznemirenost koju izazivaju duboke ontološke i antropološke, kao i društvene krize nametnute od strane postmodernističkih pogleda na čoveka i svet. Zapravo, mnogi primeri su, na neprikosnoven način, ilustrovali mogućnost svestranog napretka bez potrebe za narušavanjem tradicionalnih i svetih obrazaca na temelju kojih su razni narodi podizali velelepno i raskošno zdanje svoje samosvesti i svog samopotvrđivanja. Safavidska dinastija u Iranu (1501-1725.) ukazuje, upravo onda kada fundamentalne promene obuzimaju samu bit zapadnog čoveka, na puni procvat svoje zadivljujuće civilizacije u raznim domenima nauke, filosofije, književnosti, arhitekture i umetnosti, ne ustežući se da u sve te grane utisne duboko tradicionalnu aromu svog islamsko – iranskog poimanja kosmosa (etimološki srodnog sa pojmom kozmetike). Kulturna tada prestonica islamskog sveta, Isfahan se, u srcu takvog ambijenta, pokazuje kao večna paradigma kako se može postići nebeska svežina saživljenosti verskih i nacionalnih tradicionalnih obeležja, s jedne i svih obzira naučnog i kulturnog prosperiteta, s druge strane.

Zapad, u doba renesanse, nije pošao ovim putem. Onde, modernizam nije, svakako, razvijen zahvaljujući putovanjima i otkrićima u petnaestom veku između kojih je i otkrivanje Amerike, niti snagom naučne revolucije iz sedamnaestog veka, premda ovi i svi ostali događaji nisu bili bez uticaja da se pojava novog doba zaključi. Drugim rečima, pomisao da su ovi faktori ključni ili posve značajni u uspostavljanju ogromne institucije modernizma sa svim njenim temeljitim promenama, bila bi – apsurdna. Ostvarenje modernog doba je moralo da usledi iza formiranja modernih principa čovekove misli koji su, do tada, bili bez presedana, a u okviru kojih će moderno čovečanstvo dobiti novi pogled na egzistenciju, te sagledavati, na do onog vremena neisproban način, sebe, univerzum i Boga. Hoćemo da kažemo da je fokus ovog preobražaja, pre svega, filosofske prirode, budući da on nameće novi pogled na egzistenciju i egzistente; otuda ćemo, u nastavku, pokušati da se usredsredimo na presudnu i glavnu prekretnicu takve zapadne poslerenesansne prima filosofije, na momenat koji je mogao, prirodno, da bude izveden u novoj zapadnoj filosofskoj misli i snagom njenog osnivača Dekarta, pre negoli u društvenim, političkim ili ekonomskim naukama. Jasnije, Dekart je krunisao sve kritike koje su, počev od četrnaestog veka, bile uperene protiv sholastike i Aristotelovog intelektualnog nasleđa, tako što je uspeo da, izgradivši novo zdanje, zasedne na mesto Aristotela i, napokon, prevede ne srednji vek u novo doba, nego, tačnije, doba renesanse u moderno doba.

Umesto da se prihvati srednjovekovnog obrasca da izvesnost i nužnost istina razuma zajemčavaju doktrine Crkve, on se upušta u potragu za metodom dobijanja izvesnosti koja će biti zagarantovana snagom samog čoveka. Drugačije kazano, osnovno pitanje filosofije o tome šta je egzistencija / postojanje, kod njega ustupa mesto novom fundamentalnom pitanju: „koji je to – izvesni egzistent? / šta sigurno postoji?“. Dekart je ponudio i odgovor na svoje pitanje: „/Cogito, ergo sum./ Mislim, dakle jesam.“ Na taj način, neprikosnovena i konstantna realnost za kojom je tragao Dekart, nije drugo nego sam čovek i njegova uverenost u sopstveno postojanje.

Čovekovo izbavljanje iz omči prošlosti i nalaženje utočišta kod sopstvenog ega treba biti osnovnom karakteristikom modernog doba, karakteristikom u okrilju koje će se ono odvojiti / otuđiti od prijašnjih vekova; međutim, ovim, zdanje modernizma još nije dovršeno. Ono što modernizam čini novim i bez presedana jeste to što je i sama čovekova narav / esencija izvrgnuta fundamentalnoj promeni i preinačena u subjekat, što će reći da su svi egzistenti objekti ovom subjektu, ili da kažemo da je moderni čovek koren i temelj postojanja svih egzistenata. Ovde je potrebno da se, malo, udubimo u prvotno značenje ova dva termina i u promenu koja će ih pogoditi kod Dekarta.

Termin subject je latinski prevod grčkog hypokeimenona i dobija se od dva dela: predloga sub sa značenjem is/pod i od jacere što znači metnuti. Isto znače i dva grčka dela ove sintagme: hypo i keimenon. Grčki termin, u Aristotelovoj filosofiji, označava spoljašnje egzistente (ousia), kao što je i u logici hypokeimenon subjekat u sudovima koji nikada ne biva predikatom (latinsko substratum). Tako je, u latinskom jeziku, subjectum označavao sve realne spoljašnje egzistente, između kojih je i čovek te je, u srednjem veku, služio za ekvivalent reči substans.

Nasuprot subjectuma stoji reč objectum u kojoj ob znači preko. U srednjem veku, objectum znači ono što donosi / nanosi čovek, tj. ono mentalno što postoji u mislima. Otuda Dans Skotus govori da subjective ukazuje na spoljašnje supstancije i egzistente, a objective na misaone pojmove.

A šta se sad dešava u Dekartovoj filosofiji? Dekartu nisu sporna značenja ova dva termina, ali u svojim filosofskim razmatranjima, on kreće da ponudi nove okvire za iznalaženje jasnih i odvojenih primera za subjekat i objekat. U nastavku ćemo uočiti da je upravo ovo moderno razmeđavanje utisnulo u ove termine takvu promenu da je poljuljalo samu suštinu njihovih prijašnjih značenja.

Naime, na osnovu prizivanog principa cogito kao neprikosnovenog fundamenta egzistencije, Dekart je za jedinog realnog subjekta, odnosno za jedinog izvesnog egzistenta, uzimao ego cogito, na kojeg se oslanjaju i snagom kojeg se dobijaju svi ostali egzistenti; to će reći da su egzistencije svih egzistenata proizvodi i reprezentacije, odnosno objekti ovog ljudskog ja koje razmišlja. Otuda, ono što vredi pažnje nije njihova spoljašnja nezavisna egzistencija, nego to što su one reprezentacije, to jest mentalni prikazi i proizvodi čovekove spoznaje. A kako je ljudsko ja, po Dekartu, jedini realni i izvesni egzistent, ono će sva ostala bića, uzev od Boga do čoveka, imati objektivnu, što videsmo da ovde znači reprezentativnu, prirodu. Zaključak je da su sva bića podignuta u okrilju onog subjekta.

Tako, i čovekov ego dobija sasvim novo značenje, jer postaje temeljom svega, a i svi egzistenti, s obzirom na to da su, kod Dekarta, objekti i zavisni o onom koji razmišlja, postaju proizvod istog tog čoveka.

Mi nemamo nameru da se upustimo u objašnjenja o tome kako je Kant, u nastavku, subjekat izjednačio sa samim vršiocem spoznaje, a objekat sa onim što je spoljašnje (Gegenstand), što jeste, jasno je, sasvim oprečno srednjovekovnom značenju ova dva termina, a što je ostavilo traga i u svim evropskim jezicima. Za nas je, ovde, od presudnog značaja da podvučemo to da se preko spomenute promene značenja ovih termina ne sme olako preći sa izgovorom da se radi o običnoj leksikološkoj promeni koja je izbila tokom vremena; to nipošto nije tako, jer se, u ovom slučaju, radi o promeni koja je došla kao rezultat fundamentalnih promena u značenju samog čoveka i novih, do tada neisprobanih definicija o bitku i bićima, promeni koja je uskrsla u Dekartovom filosofskom sistemu, a upravo zbog čega se i mi slažemo da na tom mestu stavimo početnu tačku modernog doba. Naravno, to ne znači da je Dekart bio prvi koji je razmišljao o tome, nego je on, svojim eksplicitnim objašnjenjima, doneo zaključni obrazac svim takvim razmišljanjima koja su zanimala razne mislioce iz doba renesanse, ili čak i pre renesanse.

Da pređemo na jedno sasvim ozbiljno i produbljeno pitanje koje se nameće ovde i na kojem mi, odvažno, insistiramo. Naime niko neće posumnjati u to da kasnije filosofije nisu, nužno, sledile Dekarta u svim filosofskim razmatranjima, kao što nećemo podvrgnuti podozrenju ni činjenicu da je čitava modernistička filosofija i pre svega prizivana slika subjektivizma, izložena ozbiljnim i stručnim kritikama od strane postmodernističkih mislilaca. Ipak, postavlja se pitanje: da li je opšta zapadna, ne samo filosofska, misao u novijim vremenima uspela da se oslobodi i okvira u kojem sva svoja društvena, politička, ekonomska, naučna i ostala promatranja otpočinje od ovdašnjeg čoveka i sa tačke gde čovek stoji; ili pak naučna dostignuća, tehnologiju, umetnost, istoriju, pa čak i religiju uvažava samo zato što udovoljavaju potrebama materijalnog čoveka; životnu sredinu prestaje da poštuje čim se ona sukobi sa čovekovim interesima, kao što i veru i vernike respektuje ni zbog čega drugog nego da ne bi porušila načelo čovekovog slobodnog izbora? Da li je savremena zapadna misao pokušala da se, u borbi protiv ontološke i društvene krize modernizma, okomi na najosnovnije načelo i kamen temeljac zdanja modernoga doba, ili je snažna samo za toliko da mu promeni fasadu ili pak poneku ciglu, nastavljajući put njegovog spoznajnog stadijuma? U ovom drugom slučaju, nije li svesna toga da, u stvari, samo produbljuje tešku i mučnu ogorčalost današnjeg čoveka? I najzad, zašto se ne doseti mogućnosti da je izbila kriza direktan rezultat najfundamentalnijih promena snagom kojih je moderni Zapad otuđen od institucije svetog, od tradicionalnih obrazaca koji, umesto da čoveka postave u srce svega, u srži čovekovog bića umeštaju aromu transcendentnog sveprisustva božijeg?

Ova i slična pitanja, nipošto, danas, nisu nova. Već duže vremena se počev od samog Zapada, pa do svih tradicionalnih krugova na Orijentu koje je modernizam, na različite načine, ranjavao, mogu čuti različiti i manje više harmonični odgovori na njih.

 

Pratite nas na Facebook-u  Pratite nas na Twitter-u  Pratite nas na Youtube-u  Pratite nas na Scribd-u 

Anketa
Koje knjige u izdanju Centra za religijske nauke Kom imate?
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana. Dr Ali Akbar Velajati
Kratka istorija islamske filozofije. Dr Tehran, dr Seid i dr Muamer Halilović
Moć društva: islam, filozofija, civilizacija. Dr Muamer Halilović
Nauka i filozofija. Dr Hamid Parsanija
Sveto i savremeno: ogledi o političkoj filozofiji i reformističkoj misli u islamu. Dr Seid Halilović
Svetovi u nama, svetovi iznad nas. Dr Tehran Halilović
Loading ... Loading ...