Etika i politika

O filozofskoj prirodi odnosa između etike i politike govorio je dr Seid Halilović, član Saveta osnivača Centra za religijske nauke „Kom“, na vebinaru koji je održan 9. februara 2021. godine.

Ovde možete pogledati snimak izlaganja dr Halilovića:

Dr Halilović je u početku izlaganja istakao da u saznajnom stadijumu klasične islamske filozofije i religijske misli uopšte, odnos između etike i politike možemo jasno da definišemo ukoliko primarno budemo ponudili odgovor na dva veoma ključna pitanja. Prvo pitanje glasi: Da li je etika zapravo naučna disciplina ili ne? I drugo pitanje jeste: Da li politička nauka obuhvata vrednosne sudove ili o vrednosnim sudovima ne možemo govoriti u politici?

On je dodao da su svi slavni predstavnici muslimanske klasične filozofije i racionalne misli, kao što su Avicena i Hadže Nasirudin Tusi, dali pozitivan odgovor na oba spomenuta pitanja i da su odnos između političke nauke i etike odredili kao odnos između dve naučne discipline koje se razvijaju u skladu s logičkim uslugama, normama i principima. Oni su prihvatili kredibilitet teorijskog i praktičnog čovekovog razuma kao dva osnovna izvora u svetlu kojih ćemo moći da obogatimo spomenute dve naučne discipline, a to su etika i politička nauka. Znali su da teorijski razum zapravo podržava napore čovekovog praktičnog razuma u tome da politiku i političku nauku razume u bojama etike i moralnih principa. Kada, primera radi, u sferi teorijskog razuma govorimo o tome da su postojanje i dobro poistovećeni i kada govorimo o različitim karakteristikama pojmova kao što su vrlina ili blaženstvo, mi zapravo usmeravamo svoju političku nauku i obogaćujemo je principima etike kao naučne discipline.

Prema Halilovićevim rečima, moderni Zapad je ovaj odnos razumeo na drugačiji način, ali ne u vreme kada je racionalizam bio dominantni tok. Najznačajniji predstavnici racionalističkih škola na modernom Zapadu razumeli su ovaj odnos između etike i politike kao odnos između dve naučne discipline. O tome govore Dekart, Spinoza, pa i Kant koji je diskreditovao čovekov teorijski razum, ali u svetlu kredibiliteta praktičnog razuma obogaćuje političku nauku snagom etike i moralnih principa. Hegel je bio mnogo jasniji. On je insistirao na tome da je uloga države zapravo to da uzdigne čoveka u moralnom smislu i tako treba razumeti njegovu poznatu rečenicu u kojoj kaže: „Država je stvarnost moralne ideje“.

Halilović je podsetio da smo kada je empirizam postao dominantan tok na modernom Zapadu uočili revolucionarni preokret u definiciji odnosa između politike i etike. Zato što su predstavnici empirističkog toka najpre etiku proterali iz sfere nauke i naučnog i, u drugom koraku, insistirali su na tome da politika ne može da govori o vrednosnim sudovima, već da je politika, ukoliko jeste naučna disciplina, isključivo usmerena na proverljive sudove snagom našeg osetnog iskustva. A proverljivi sudovi nisu niti vrednosni sudovi, niti metafizički sudovi. O ovoj kategoriji odvajanja znanja od vrednosti je najpre govorio Hjum i u tome su ga sledili mnogobrojni predstavnici empirizma i pozitivizma, čak i oni koji su na drugačiji način razmišljali. Primera radi, poznati Maks Veber u jednoj od svojih knjiga govori o profesiji naučnika i profesiji političara i insistira na tome da etiku treba proterati iz političke nauke, jer etici i moralnim principima nije mesto u politici. No, to proterivanje etike iz političke nauke u stadijumu dominacije empirizma imalo je isključivo teorijsku prirodu. Sami predstavnici empirizma su znali da žele da diskredituju isključivo logičku i naučnu vezu između etike i politike. Međutim, bili su svesni činjenice da će etika i dalje na marginama suštine naučne strukture uticati na naučnike i usmeravati ih. Drugim rečima, etičke norme su proterane iz suštinske strukture nauke, ali su na marginama nauke i dalje bile uticajne norme.

U završnom delu izlaganja, Halilović je svoju analizu usredsredio na sledeću epizodu razvoja moderne filozofske misli. Prema njegovim rečima, u početku XX veka, poznati filozofi nauke na modernom Zapadu podvrgli su ozbiljnim i bitnim kritikama empirističku definiciju nauke i pokazali da nauka ne može da bude poistovećena sa sudovima koji su proverljivi. Veza između etike i političke nauke u tom periodu još jednom je prihvaćena i postaje ključni diskurs o kome govore filozofi nauke u početku XX veka. Član Centra „Kom“ napomenuo je da je potrebno da proverimo filozofsku prirodu tog novog i obnovljenog odnosa između etike i političke nauke, u periodu kada smo diskreditovali definiciju nauke kao skupa proverljivih sudova. Istakao je da ni danas nakon upozorenja filozofa nauke u XX veku odnos između etike i političke nauke nije naučne i logičke prirode. Politika danas nije stvarnost moralne ideje, kako je Hegel govorio, već je etika predmet dominacije političke moći. Politika je u nekoliko poslednjih decenija ovladala etikom. Ona stvara etičke vrednosti i moralne ideje, ali ne u svetlu logičkih ili intuitivnih normi, nego u skladu s interesima dominantne društvene i medijske moći. Zašto se to desilo? Zato što smo prihvatili da su moć i čovekova volja merilo svih istina i realnosti. I to je sud koji je glasno izgovorio u pređašnjim periodima i faraon, onako kako njegove reči možemo da pronađemo u kuranskom tekstu, u 20. poglavlju, delu 64: „Zaista će biti u blagostanju danas onaj ko savlada“ – znači protivnike. Najmoćniji danas stvara istinu, etiku i moralne vrednosti. To je, prema Halilovićevim rečima, postmodernistički stav koji je postao dominantan na tragu činjenice da moderna nauka zapravo ne dospeva do izvesnosti i da ne može da nam otkrije izvesnost. Samim tim, čovek počinje da postavlja sledeće pitanje: Da li izvesnost uopšte postoji, da li istine uopšte ima ili sam čovek može da stvara istinu? Politička moć će stvoriti moral i etičke norme i to je novi diskurs i nova saznajna platforma o kojoj je u istoriji političke misli najpre govorio Makijaveli. On je zapravo definisao osnove dominacije političke moći u odnosu na etiku. Kasnije je taj stav učvrstio Niče u svojoj knjizi Volja za moć, i danas iste stavove čitamo u delima mislioca kao što je Fuko, u knjizi Moć/znanje.

Halilović je zaključio da osnovni analitički cilj i smernica treba da nam bude to da još jednom obnovimo kredibilitet teorijskog i praktičnog razuma u svetlu uzvišenih sfera čovekovog znanja i kredibiliteta božjeg i verovesničkog otkrovenja. U protivnom, etika nam neće biti smernica, već će moć biti naše merilo i u skladu s tim merilom definisaćemo i usmeravati svoje etičke i moralne principe.

 

O ovoj temi možete pročitati sledeći naučni rad:

Halilović, Seid (2013), „Politika i etika od tradicije do moderniteta s osvrtom na Farabijevu političku filozofiju“, Kom: časopis za religijske nauke 2 (2): 81–96.

Pratite nas na Facebook-u  Pratite nas na Twitter-u  Pratite nas na Youtube-u  Pratite nas na Scribd-u 

Anketa
Koje knjige u izdanju Centra za religijske nauke Kom imate?
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana. Dr Ali Akbar Velajati
Kratka istorija islamske filozofije. Dr Tehran, dr Seid i dr Muamer Halilović
Moć društva: islam, filozofija, civilizacija. Dr Muamer Halilović
Nauka i filozofija. Dr Hamid Parsanija
Sveto i savremeno: ogledi o političkoj filozofiji i reformističkoj misli u islamu. Dr Seid Halilović
Svetovi u nama, svetovi iznad nas. Dr Tehran Halilović
Loading ... Loading ...