Andaluzija. Međukulturalno razumevanje kao osnov suživota

Izvor, broj 6, januar–februar 2016.

Mr Ivan Ejub Kostić

 

Stanje na Iberijskom po­luostrvu za vreme vladavine Vizigota u 7. veku bilo je krajnje haotično i konfuzno, naročito tokom perioda čuvenog vizigotskog kra­lja Roderika. Visoki uticaj sveštenika, unutrašnje razmirice na dvoru i ljubomo­ra, nezadovoljstvo naroda zbog teških uslova života i beskrupulozno proganjanje Jevreja, samo su neki od ra­zloga pada Vizigotske kralje­vine. Zbog ovakvog stanja u kraljevstvu, mnogi stanov­nici Iberijskog poluostrva doživeli su prodor muslimana s afričkog kontinenta kao spas. Pre svih Jevreji, koji su za vreme gotskog kralja Sisebuta primoravani da se pokrste ili, ako to nisu žele­li, bivali su brutalno fizički kažnjavani, a imovina im je oduzimana. Najveći masakr nad Jevrejima dogodio se 694. godine, malo pre pro­dora Omajadskog halifata, kada su Jevreji s Iberijskog poluostrva uz pomoć je­vrejskih Berbera s područja Severne Afrike organizovali neuspelu pobunu protiv op­sesivnih mera koje su dugi niz godina trpeli. Nakon mu­slimanskog osvajanja 711. godine, Španija postaje deo Omajadskog halifata, koji je u to doba zauzimao prostor od današnjeg Maroka na za­padu do delova Avganistana i Pakistana na istoku. Nakon 756. godine, emirat na Ibe­rijskom poluostrvu postaje defakto nezavisan od halifa­ta na istoku kada je dinastija Abasida u krvi zbacila Oma­jadsku, a jedini preživeli po­tomak porodice Omajada Abdul Rahman I uspeo da izbegne egzekuciju Abasi­da prebegavši na teritoriju Iberijskog poluostrva gde je uspostavio svoju vladavinu. Abdul Rahman III, potomak Abdul Rahmana I, proglasi­će 929. godine nezavisnost Andaluskog emirata od Abasidskog halifata na istoku i javno će je ozvaničiti progla­šenjem nezavisnog halifata na području Andaluzije, što je ujedno značilo da „Kuća islama” nije više bila u ru­kama jedne dinastije. Abdul Rahman je po osnivanju emirata prestonicu ustano­vio u Kordobi, odakle će on i njegovi naslednici vladati sve do 1031. godine nakon čega će se država rasparčati na manje države. Početkom 12. veka, muslimani će izgu­biti značajan deo teritorija, a svoju prestonicu će iz Kor­dobe premestiti u Granadu gde će ostati sve do njihove konačne predaje u januaru 1492. godine.

 

Stanovništvo koje je na­seljavalo prostor Iberijskog poluostrva bilo je izrazito raznoliko, što je doprinelo uspešnom razvijanju nadet­ničkog i višedimenzionalnog društvenog poretka i univerzalnog kulturnog izraza. Zbog zategnutih odnosa emirata u Kordobi s Abasid­skim halifatom, Abdul Rah­man I ostvario je intenzivne veze s hrišćanskim kraljevinama na severu, kao i sa Vizantijom, što je kao rezultat dalo značajnu kulturnu sa­radnju i razmenu u određenim segmentima kulturnog stvaralaštva između hrišćan­ske i islamske civilizacije. Takođe, unutrašnja kultur­na i socijalna politika Abdul Rahmana zasnivala se na visokom etičkom i moralnom svetonazoru i na ideji da emirat može uspešno da se razvija jedino s inkluzijom različitog etničkog stanov­ništva na teritoriji emirata. Zbog dijametralno suprotne unutrašnje politike u odno­su na pređašnje vladare koji su vladali na Iberijskom po­luostrvu, Jevreji i hrišćani su većinski bili veoma blagona­kloni prema novim vladari­ma. Naročito Jevreji. Nakon poraza Vizigota, Jevreji su u emiratu dobili brojna prava, poput: veronauke u školama za jevrejsku decu, mogućno­sti da se zaposle na dvoru i u državnim upravama, dok je čuvena sinagoga u Toledu sve vreme tokom islamske vladavine bila u funkciji. Zbog izrazito dobrog po­ložaja u kome su se nalazili Jevreji u Andaluziji, mnogi Jevreji s prostora današnjeg Iraka i Severne Afrike kao i iz drugih delova Evrope dolazili su da nastanjuju andaluske gradove: Kordo­bu, Malagu i Granadu. U to doba broj Jevreja koji su ži­veli u Andaluziji premašivao je broj u bilo kom drugom podneblju na svetu. Odličan primer za to koliko su Jevreji bili ne samo inkorporirani u društvo već i koliko su svo­jim znanjem i duhom dopri­neli halifatu, jeste renomira­ni lekar Hasdai ibn Šaprut koji je u vreme vladavine Abdul Rahmana III prvo obavljao posao sudskog ve­štaka, zatim dvorskog blagaj­nika, da bi na kraju karijeru završio kao vezir za spoljnu politiku i kao osoba od naj­većeg halifinog poverenja. Bio je čuven po izvanred­nom poznavanju arapskog jezika, po izuzetnoj retorici i prevodu s grčkog na arapski jezik čuvenog dela iz oblasti botanike Dioscorides. Nje­govo učešće u vlasti halifata nije nimalo smanjilo njegov ugled u jevrejskoj zajednici, već nasuprot, smatrali su ga za svog „princa“. Svojim pri­merom podstakao je mnoge Jevreje da se dosele u Andaluziju. Među onima koji su krenuli putem Andaluzije s prostora današnjeg Iraka jesu i oni Jevreji koji su otvo­rili čuvenu školu Talmuda u Kordobi koja je dostigla nivo poznatih talmudskih škola iz Mesopotamije. Tokom po­stojanja halifata na prostoru Andaluzije, pored Hasdaija ibn Šapruta i mnogi drugi Je­vreji imali su značajnu ulogu i doprinos u životu halifata. Među njima je svakako ču­veni filozof i lekar Mozes Majmonid iz Kordobe, autor čuvenog četrnaestotomnog dela Mishneh Tora. Majmo­nid je zbog raspada halifata u Andaluziji bio prisiljen da utočište pronađe u Kairu, gde je vremenom zauzeo značajnu poziciju na dvoru Salaha el-Dina, na Zapa­du čuvenijeg pod imenom Saladin.

Isto kao i Jevreji i hrišćani su u velikoj meri pozdravlja­li vladavinu emirata uprkos činjenici da su franački i got­ski vladari bili hrišćani. Pro­tokom vremena veliki broj hrišćana je dobrovoljno prelazio u islam, što je često u velikoj meri štetilo ekonom­skim aspektima emirata. Jer, dok su hrišćani ostajali u svojoj veri, bili su obavezni da plaćaju džiziju, koja je bila značajan izvor novca za emirat. Nakon konverzije u islam, bivši hrišćani nisu više imali tu obavezu i emirat je ostajao bez prihoda. S druge strane, hrišćani koji su ostali verni hrišćanstvu vremenom su prihvatali manire, običaje i jezik muslimanskih vladara. Ovi hrišćani su se do te mere identifikovali s arap­skim jezikom i kulturom da ih je bilo veoma teško razli­kovati od samih Arapa, zbog čega su dobili naziv Mozarabi, što je u prevodu značilo „arabizovani“. Mozarabe su, zbog identifikovanja s Ara­pima i njihovom kulturom i jezikom, često oštro kritiko­vali radikalni hrišćanski zilo­ti koji su čvrsto ostajali verni hrišćanstvu. Ziloti su svojim javnim vređanjem verovesnika Muhameda i opstrui­sanjem islamskih molitvi u džamijama zloupotreblja­vali visoki stepen slobode govora koja je bila prisut­na u halifatu. Neprekidnim pokušajima da destabilizuju društveni sklad, ziloti su, na­žalost, često doprinosili da se ostali pripadnici društva sumnjičavo odnose prema Mozarabima iako su oni bili lojalni društvu i društvenim vrednostima halifata uprkos činjenici da su ostali verni hrišćanskoj veri. Hrišćani koji su prešli u islam u ha­lifatu su bili nazivani musa­lima ili muvaladun, zavisno od toga kada su prihvati­li islam, i bili su jedan od najznačajnijih društvenih faktora, naročito u trgovini. Pogotovu od vremena vla­davine Hakima I, hrišćani koji su prešli u islam bili su veoma inkorporirani u dr­žavnu administraciju gde su imali značajne položaje. Od vremena Hakima I, dolazi i do visokog stepena mešanja stanovništva putem međuet­ničkih brakova između novih muslimana i Arapa, tako da je bilo veoma uobičajeno da se na nekom visokom mestu u društvenoj hijerarhiji nalaze Berberi, crnci ili Sloveni, koji su najčešće pristigli na Iberij­sko poluostrvo putem trgovi­ne robljem. Za vreme Haki­ma I, guverner Toleda bio je Amrus, konvertit iz Hueska, dok je Abdul Rahman III želeo da dodeli najznačajnije mesto vrhovnog sudije Kor­dobe konvertitu čiji su rodi­telji bili još uvek hrišćani, što je izazvalo burnu reakciju na dvoru. Takođe, zanimljiv je i primer čuvenog generala Nađha, slovenskog konverti­ta, koji je uspešno predvodio vojsku halifata u čuvenoj bici Alhandega 938. godine.

Nažalost, veliki deo bo­gate pisane zaostavštine Andaluskog halifata iz koga bismo mogli da još detaljni­je upoznamo dostignuća tog perioda nije sačuvan jer je za vreme vladavine kardinala Himeneza 1499. godine više od osam hiljada arapskih ru­kopisa spaljeno. Međutim, uprkos želji kardinala Hi­meneza da u jednom danu uništi neprocenjive plodove koji su stvarani tokom osam vekova na Iberijskom po­luostrvu, tako nešto mu nije pošlo za rukom jer su pojedini hrišćanski svešte­nici, svesni značaja pisanog svedočenja o dostignućima Andaluskog halifata, tajno sačuvali određeni broj rukopisa.

 

Na osnovu preživelih rukopisa, iz današnje per­spektive gledano, Andaluzija predstavlja možda i najsvetliji primer uspešnog i plodonosnog suživota različitih religija, kultura i tradicija. Za razliku od sa­vremenog veoma prisutnog pojma „tolerancije“ u društvenom životu, na kome se često površno i besadržin­ski insistira u zapadnoj civi­lizaciji, Andaluzija je izvan­redan primer da je moguće i nešto više od pukog tole­risanja drugačijeg i različi­tog. Period postojanja emi­rata i halifata na prostoru Andaluzije pokazuje da je umesto tolerancije moguće uspostaviti međukulturno i međureligijsko suštinsko razumevanje i shvatanje iz kojih je moguće da se u daljim stadijumima razvija ljubav i empatija za drugači­jeg i različitog.

Pratite nas na Facebook-u  Pratite nas na Twitter-u  Pratite nas na Youtube-u  Pratite nas na Scribd-u 

Anketa
Koje knjige u izdanju Centra za religijske nauke Kom imate?
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana. Dr Ali Akbar Velajati
Kratka istorija islamske filozofije. Dr Tehran, dr Seid i dr Muamer Halilović
Moć društva: islam, filozofija, civilizacija. Dr Muamer Halilović
Nauka i filozofija. Dr Hamid Parsanija
Sveto i savremeno: ogledi o političkoj filozofiji i reformističkoj misli u islamu. Dr Seid Halilović
Svetovi u nama, svetovi iznad nas. Dr Tehran Halilović
Loading ... Loading ...