Strah od sebe

Izvor, broj 3, januar 2015.

Dr Muamer Halilović

Mislio je da je pobegao od senke, ali on ju je nosio sa sobom. Ta senka nije bila tako uznemirujuća, ali ono što je on napravio od nje bilo je veoma strašno. Svoj istinski dom, svoju dušu, svojevoljno je pretvorio u pakao

Poticao je iz siromašne porodice iz malog grada udaljenog od prestonice. Pre tri go­dine doselio se u glavni grad. Želeo je da se obrazuje, da na taj način pomogne svojoj porodici. Bio je mlad, ali činilo se i dovolj­no spreman za samostalan život.

Otac mu je bio star i veoma bolestan. Mladić upravo zato nije želeo da ga opte­rećuje svojim troškovima. Uz pomoć svog prijatelja razgovarao je sa vlasnikom fabri­ke poljoprivrednih mašina koja je bila pred bankrotom. Iako mu je vlasnik skrenuo pa­žnju na lošu finansijsku situaciju u kojoj se fabrika nalazi, kao i na to da neće biti u stanju da mu obezbedi stal­ni posao sa redovnom platom, mladić je pri­hvatio da za neznatnu platu neko vreme radi u kotlarnici. Na poslu je ostajao do ponoći. Ži­veo je veoma skromno, a radio je mnogo. Prvih nekoliko meseci pokušavao je da prikupi novac kako bi mogao da obnovi staru porodičnu kuću. Međutim, vremenom je izgubio ta­kve ambicije. Sve ređe je posećivao svoju porodicu i bolesnog oca. Više se nije trudio da svojoj mlađoj sestri, kad god bi došao iz prestonice, kupi poklon. Napustio je i studi­je, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo nje­govog oca. Mladića nije čak pogodilo ni to što je otac zbog velike tuge u međuvremenu i umro.

Fabrika poljoprivrednih mašina u kojoj je mladić radio izlazila je iz finansijske krize tako da je dobio priliku da dobije stalni po­sao. Radio je od jutra do večeri. Nekada bi se ka­sno, u ponoć, peške vra­ćao do svog novog stana koji je iznajmio u naselju nedaleko od fabrike.

Jedne hladne noći svi su fabriku napustili ra­nije. Kada je završio svoj posao, mladić je sku­pio stvari i krenuo pre­ma stanu. Prolazeći kroz mračan sokačić nedaleko od fabrike, primetio je senku osobe koja je stajala u ruševini stare kuće, iza gotovo neo­štećenog starog betonskog zida. Iako nije imao povoda za to, mladić je osetio veliki strah. Nehotično je krenuo nekoliko koraka unazad, a zatim užurbano nastavio da kora­ča ka stanu. Nije trčao jer nije želeo da oso­ba čiju senku je video primeti da je uznemi­ren. Nije znao zašto i čega se plaši. Nika­da ranije nije doži­veo nešto slično. Ali neki glas u njemu govorio mu je da ta osoba namerava da mu naudi. Taj osećaj nije mogao da bude objektivan. Mladić nije imao nikakvog razloga da tako nešto pomi­sli. Ali, jednostavno, taj osećaj je bio sve jači i jači, a mladić nije mogao da se bori s njim. Dok je užurbano koračao, nekoliko puta se okrenuo da proveri da li je zaista video sen­ku. Preostalo mu je još samo nekoliko sto­tina metara do ulaza u stan. Želeo je da što pre stigne.

Nekoliko minuta kasnije, mladić je bio u stanu. Zaključao je vrata i seo iza njih. Ubrzano je disao – od straha i umora. Sada je bio bezbedan. Nije više bilo ni senke ni mračne ulice. Ali njegov strah se svakog trenutka povećavao. To ga je čudilo. Ako se uplašio osobe čiju senku je ugledao iza sta­rog betonskog zida, sada više ne bi trebalo da se plaši. Trebalo bi da mu bezbednost pruži smirenje, ali to se nije dogodilo. Mla­dić se očigledno još uvek nije izmakao pred uzrokom tog straha. Kao da još uvek nije pobegao od onoga čega se plašio. On se za­pravo nije ni uplašio senke jer svakako nije ni znao ko ili šta je stvara. Njegov strah su prouzrokovale njegove misli. U sebi je stvo­rio strašnu senku i poistovetio je sa onom koju je video u ruševini. Naime, senka koja je izazvala veliki strah u njemu nije bila ona iz ruševine, nego ona koju je on u svojim mislima uneo u stan. A od te senke mladić nije bio bezbedan ni iza zaključanih vrata, u svom bezbednom stanu. Ona je boravila u njemu samom, a od nje nipošto nije mogao da pobegne. Prisetio se reči svog oca koji mu je govo­rio:

– Sine, pravo smi­renje možeš potra­žiti jedino u svom istinskom domu. A taj dom ne zavisi od tvog materijalnog stanja. Njegovi stubovi nisu od kamena, a vrata mu nisu od drveta i metala. Tvoj istinski dom ne može porušiti niko osim tebe samog. Tvoj istinski dom je tvoja duša. Zato, poku­šaj da je ukrasiš lepim moralom, divnim de­lima i dragocenim mislima. Od svojih zlo­dela i loših misli, sine moj, nikada ne možeš pobeći. A kako bi i pobegao od onoga čime praviš stubove svoje istinske kuće – svoje duše?!

Duboko je udahnuo. Razmišljao je o svom životu. Sada je već bio uveren u istinitost očevih reči. Saznao je da kroz život gradi­mo sami sebe i da ćemo biti odgovorni za ono što činimo. Svim svojim bićem povero­vao je da ta odgovornost nije ništa drugo do druga dimenzija naših dela. Razmišljajući o tome mladić je blago utonuo u san. Sanjao je oca koji ga je gledao s osmehom. Očeva ljubav mu je ulivala nadu u život. Najzad je uspeo da se otrgne od svog straha.

Pratite nas na Facebook-u  Pratite nas na Twitter-u  Pratite nas na Youtube-u  Pratite nas na Scribd-u 

Anketa
Koje knjige u izdanju Centra za religijske nauke Kom imate?
Istorija kulture i civilizacije islama i Irana. Dr Ali Akbar Velajati
Kratka istorija islamske filozofije. Dr Tehran, dr Seid i dr Muamer Halilović
Moć društva: islam, filozofija, civilizacija. Dr Muamer Halilović
Nauka i filozofija. Dr Hamid Parsanija
Sveto i savremeno: ogledi o političkoj filozofiji i reformističkoj misli u islamu. Dr Seid Halilović
Svetovi u nama, svetovi iznad nas. Dr Tehran Halilović
Loading ... Loading ...